suton
on stoji na žalu
more svjetluca
sunce zamire
njegove oči lutaju stazama sjećanja
i traže njezine ruke
traže njezine usne
traže njezine oči
traže njezin glas
traže njezin dodir
sitni obluci izmiču pod njegovim nogama
i on ne zna kamo krenuti
ne zna kamo krenuti
jer je u suton na tom žalu
milovao njezine ruke
ljubio njezine usne
gledao njezine oči
slušao njezin glas
i osjećao njezin dodir
suton
on stoji na žalu
more svjetluca
sunce zamire
jedan treptaj oka
jedan uzdah
jedna suza
i gotovo
nje više nema
a on još uvijek ne shvaća
da više nikad neće
milovati njezine ruke
da više nikad neće
ljubiti njezine usne
da više nikad neće
gledati njezine oči
da više nikad neće
slušati njezin glas
da više nikad neće
osjetiti njezin dodir
suton
on stoji na žalu
more svjetluca
sunce zamire
nje više nema
|